Traumatsko iskustvo

Da vidimo kako i kada trauma nastaje, odnosno koja je unutarnja dinamika traumatskog iskustva. Do traume može doći u svakom trenutku u kojem postoje odgovarajući uvjeti. Prvo - treba postojati neki oblik vanjskog ili unutarnjeg podražaja kojeg će osoba subjektivno doživjeti kao negativnog. Pod takvim okolnostima može i ne mora doći do traumatskog iskustva. To će direktno ovisiti o slijedećem preduvjetu - našoj reakciji na takav podražaj. Ako podražaj u nama proizvede negativne emocije ili čak negativno tjelesno stanje praćeno emocijama, a njihov intenzitet preraste našu sposobnost njihovog podnošenja, doći će do lakšeg ili grubljeg pucanja našeg psihoenergetskog polja, odnosno do jačeg ili slabijeg živčanog sloma. Takav lom energetske strukture ili psihe izaziva u nama snažnu potrebu za obranom od nepoželjnog iskustva. U ovoj fazi još uvijek bismo pozitivnim obrambenim modelom mogli izbjeći kreiranje traume. No, ako obrana od negativnog podražaja bude izvedena negativnim sredstvima, doći će do stvaranja negativnog psihoenergetskog modela osjećanja, mišljenja i ponašanja koji nazivamo traumom. Negativna sredstva jesu: - negativne emocije (ljutimo se, tužni smo zbog svega, u šoku smo od straha), - negativne misli koje se oblikuju u negativne zaključke i odluke o sebi, životu, drugim ljudima ili Bogu, - otcijepljeni negativni identitet koji u vidu fragmenta naše osobnosti nastavlja živjeti svoj život u službi obrambenog mehanizma od svih istih ili sličnih negativnih iskustava kao što je bilo traumatsko iskustvo kroz koje je negativni identitet stvoren. Tako je traumatsko iskustvo jedna vrsta negativne reakcije naše psihe na neočekivan ili šokantan vanjski podražaj. Na primjer, dijete ne dobija ono što želi i očekuje od svoje okoline. Zbog toga zaključuje da je nevoljeno i da se svijet ne brine za njegove potrebe pa zato doživljava blaži ili jači živčani slom. U trenutku sloma puca njegov psihoenergetski sustav, a samim time raspada se jedan stari obrambeni mehanizam. Zato je stanje psihičke razbijenosti izuzetno pogodno za programiranje. U trenutku pucanja našeg psihoenergetskog polja mi se nalazimo u stanju otvorenosti i ranjivosti na imprint. Naše je energetsko tijelo izgubilo kompaktnost i nije u stanju obraniti se od negativnih vanjskih utjecaja. Kako se energetsko tijelo ponaša kao i bilo koji živući sustav, tako ono traži zaštitu bilo koje vrste kako bi sebi osiguralo opstanak kao prioritetni cilj u takvom trenutku. Zato naša psiha nesvjesno i automatski (i veoma brzo) gradi nov obrambeni mehanizam, pa makar on bio baziran na negativnom svjetonazoru, odnosno negativnoj percepciji realnosti. Naime, stabilnost naše psihe ovisi o čvrstoći modela realnosti koji je u nju utisnut. Mi imamo određena životna uvjerenja i vjerujemo da su ona "realna" zato što logika mnogih zbivanja u našim životima odgovara stavovima koje imamo. Svjetonazor koji smo izgradili omogućuje nam da se osjećamo sigurno i zaštićeno. No, u jednom trenutku sazrije vrijeme za promjenu svjetonazora i načina života. Tada je potrebno napustiti stari model realnosti i izgraditi novi, što će redovito naići na neku vrstu unutarnjeg otpora. Kako se u našim životima apsolutno ništa ne događa slučajno, tako će viši, spiritualni aspekti našeg bića kreirati takve životne okolnosti koje će omogućiti napuštanje starog svjetonazora i kreiranje novog. Sredstvo pomoću kojeg se ovakva transformacija obavlja jest problem u kojem se naizgled slučajno nađemo. Svaki je problem svojevrsna inicijacija i ima svoj smisao. No, od ključne važnosti bit će naša reakcija na problemsku situaciju. Ukoliko je naša reakcija negativna, doći će do stvaranja negativnog psihoenergetskog konglomerata emocija, misli i identiteta koji će u našoj psihi proizvesti jedan negativan model realnosti. Sve što tada zaključimo ili odlučimo i istovremeno ispunimo snažnim emocijama postaje sastavnim dijelom našeg energetskog tijela, odnosno našeg bića. Mi u tom trenutku oblikujemo vlastitu percepciju realnosti, stvaramo model pomoću kojeg doživljavamo sebe i svijet oko nas. S obzirom da u našoj psihi postoji sigurnosni mehanizam koji ne trpi isuviše negativnih sadržaja u domeni svijesti, takav se negativan model smiješta u podsvijest i tamo nastavlja živjeti vlastitim životom. Naime, bilo bi idealno kada bismo bili u stanju odmah očistiti i reprogramirati negativne utiske jer time ne bi bilo razloga za njihovo potiskivanje u podsvijest. No, ukoliko negativan model nije pročišćen, on mora biti uklonjen iz svijesti jer je njegova energija tolike snage da je u stanju ponovo izazvati unutrašnje lomove u našoj psihi, a takvi lomovi direktno ugrožavaju naš fiziološki opstanak. Oni onemogućuju naše funkcioniranje u materijalnoj realnosti, oslabljuju naš imunološki sustav i time utječu na stvaranje najrazličitijih bolesti - fizičkih, a također i mentalnih. Iz tog se razloga svaki negativan i neprerađen model realnosti pohranjuje u podsvijest. Međutim, iz podsvijesti takva negativna tvorevina direktno utječe na naše životne okolnosti time što privlači onakve životne situacije koje su u skladu s modelom realnosti koji smo izgradili. Zato je život osobe s potisnutim negativnim modelima realnosti ispunjen stalnom borbom protiv nevidljivih, naizgled realnih, ali u suštini iracionalnih prijetnji i opasnosti. Podsvjesni sadržaji također postaju svojevrsnim obrambenim mehanizmom od istih ili sličnih iskustava kao što je bilo ono koje je i proizvelo traumu, ali način zaštite ovdje je destruktivan. Ukoliko je pri traumatskom iskustvu bila prisutna (ili ga je direktno proizvela) neka osoba, kao na primjer vojnik, mi ćemo se bojati ljudi koji nalikuju na osobu koja je direktno ili indirektno utjecala na stvaranje traume, dakle svih vojnika, pa makar oni bili i prijateljski raspoloženi. Iz istog razloga imat ćemo fobiju od letenja, bolnice, škole ili osoba suprotnog spola. No, ovakav način obrane zasigurno nije onaj koji bismo željeli i koji bi po nas i našu okolinu bio ugodan. Ono što želimo jest da se u svim životnim situacijama osjećamo dobro, opušteno i smireno. Energetska i duhovna dimenzija traumatskog iskustva Da vidimo što se još događa prilikom traumatskog iskustva, a tiče se ne više toliko naše psihe, već duhovne i energetske dimenzije našeg bića. U momentu doživljavanja traume mi se nalazimo u stanju jačeg ili blažeg šoka. Stanje šoka čini nas otvorenima na imprint. Zašto? Zato što u trenutku kada doživljavamo šok naša duša nije u fizičkom tijelu. Ona je negdje izvan, obično pored tijela. Dakle, mi nismo prisutni u vremenu i prostoru u kojem se trauma zbiva. To je zato jer nismo u stanju podnijeti neugodnu situaciju u kojoj smo se našli. Nismo u stanju podnijeti pritisak nepoželjnog zbivanja pa naš psihoenergetski omotač puca, a mi napuštamo tijelo nastojeći se time zaštititi od negativnih iskustava koje doživljavamo. O odvojenosti od tijela u trenutku šoka i traumatskog iskustva govore neke jezične fraze hrvatskog, ali i drugih jezika, na primjer engleskog. U hrvatskom jeziku ljudi često kažu da su bili "izvan sebe" od ljutnje, tuge, iznenađenja ili, ukratko, šoka. U engleskom govornom području za stanje zvano"izvan sebe" koristi se fraza "I was beside myself" koja znači - "bio sam pored sebe" (od bijesa, šoka, itd.) što vrlo dobro opisuje realnu situaciju u kojoj se nalazimo za vrijeme traume. Narod zna da se u trenutku šoka naša svijest ne nalazi u tijelu. Ona se odmiče od materijalne realnosti i pomiče u duhovnu. Naša duša bježi od neugodnog zbivanja u mir i spokoj duhovnog svijeta. Iz tog se razloga većina ljudi ne sjeća svojih trauma. Gubitak sjećanja na traumatsko iskustvo stvara dojam da se ono nikada nije niti dogodilo. Upravo će zato većina ljudi tvrditi da nikada nije prošla ni kroz kakvo traumatsko iskustvo. Čitav život takvih ljudi bit će obilježen nekom dubokom traumom koju su nekada doživjeli, a oni toga neće biti svjesni. Izgradit će neprirodan sustav mišljenja i ponašanja s kojim će se snažno poistovjetiti, a svakoga tko im na bilo koji način pokuša ugroziti njihov svjetonazor smatrat će neprijateljem ili će osobe koje misle drugačije doživljavati kao lude, glupe ili zabludjele. Tako je, s jedne strane, stanje odvojenosti naše svijesti od tijela još jedan idealan preduvjet za stvaranje negativnog psihičkog imprinta. S druge strane, takvim se bijegom također stvara situacija pogodna za ulazak neke nepoželjne, negativne energetske tvorevine u naš energetski sustav. Za ispravno razumijevanje energetskih i spiritualnih zbivanja tijekom traumatskog iskustva morat ćemo uvesti neke nove termine i koncepte koje bih prvo želio rastumačiti pa tek onda krenuti na sam opis zbivanja. Naime, pored fizičkog tijela ljudska bića imaju i energetsko tijelo. Nosioc svijesti, odnosno centar svijesti koji se manifestira kroz energetsko i fizičko tijelo jest duša. Duša je bezimena, bespolna, bezoblična i izvorno prazna, ali se može manifestirati u energetskom svijetu koristeći energetska tijela različitih oblika, kvalitete i namjene. Duša se može manifestirati i u materijalnom svijetu koristeći prvo energetsko, a zatim i materijalno tijelo. To znači da na energetskoj, odnosno takozvanoj astralnoj razini mogu postojati najrazličitija bića koja nemaju materijalno tijelo, ali imaju energetsko. Takvih energetskih bića ima najrazličitijih vrsta i porijekla. Ona koja nas u ovom trenutku zanimaju jesu bića koja doslovno ulaze u naše energetsko tijelo u momentu kada dođe do pucanja našeg obrambenog mehanizma, odnosno psihičkog i energetskog raspada praćenog negativnim emocijama, zaključcima i odlukama te otcijepljenim identitetom. Takva ćemo bića jednom rječju zvati entitetima, premda je ovaj pojam prilično širok jer obuhvaća sve bestjelesne entitete koji postoje na astralnom nivou, a mnogi od njih nisu negativni niti su povezani s traumatskim iskustvom. U užem smislu ovu ćemo specifičnu vrstu entiteta zvati astralnim fragmentima. U trenutku pucanja našeg energetskog omotača pod utjecajem traumatskog iskustva stvara se prostor za ulazak enetiteta koji želi vezu s energetskim i materijalnim tijelom neke fizičke osobe kako bi se hranilo njezinom energijom. Astralni entitet se useli u naše energetsko tijelo i tamo ostaje kao sastavni dio našeg bića. On se pažljivo ispreplete s našim psihološkim osobinama, odajući dojam svojeg nepostojanja. Entitet se hrani negativnom energijom kojom je nabijeno naše traumatskog iskustva, odnosno negativnom energijom koju svakodnevno privlači traumatsko iskustvo. Međutim, neće svaki psihički raspad biti praćen ulaskom nekog štetnog entiteta. Svi su udari na naš psihoenergetski sustav svojevrsne inicijacije kojima se rastvara jedan stari svjetonazor i kreira novi. Inicijacija je sredstvo našeg razvoja i njena je namjera da bude obavljena na uspješan način. Privremeno napuknuće našeg energetskog tijela koje prati uspješno obavljenu inicijaciju možda će privući u našu blizinu neki negativni entitet, ali on neće ući u naše energetsko tijelo zato što se kasnije neće imati čime hraniti. No, ako inicijacija (privremeno) ne uspije i ne omogući stvaranje novog, kvalitetnijeg, još pozitivnijeg i konstruktivnijeg svjetonazora, nasuprot njoj dolazi do stvaranja traumatskog iskustva. Traumatsko iskustvo omogućuje ulazak štetnog entiteta ili će stvoriti teren za njegovo stvaranje. Takvo će iskustvo biti stalnim izvorom negativne energije koja će dolaziti i iznutra i izvana, iz nas i iz naše okoline. Za razliku od pozitivne energije koja prati uspješno izvedenu inicijaciju, energija traumatskog iskustva sasvim je drugačija. Ukoliko neki astralni entitet uopće ima potrebu hraniti se tuđom energijom, onda su njegova energija i svijest na niskoj razini, a njegova egzistencijska orijentacija negativna. U trenutku traumatskog iskustva takav entitet ulazi u naše energetsko tijelo jer će tako moći uživati u izobilju negativne energetske hrane koju će mu osiguravati naša trauma. On će nas poticati da u neugodnim životnim situacijama reagiramo na negativan način, onaj koji smo usvojili u trenutku traumatskog iskustva. Privlačit će nam negativan tip osoba kako bi iz naše međusobne interakcije izvukao hranu za sebe. Entitet će nas poticati na ljutnju i agresiju, perverzan seks, prejedanje ili konzumiranje prezačinjene i uglavnom nezdrave hrane, na konzumiranje alkoholnih pića i droga, na pasivnost i stanje trajnog umora, beskrajno tupo zurenje u tv-ekran ili kompjutorski monitor te na ponašanje kojim ćemo provocirati negativne reakcije kod drugih osoba. Njemu treba energetska hrana koju dobiva takvim našim aktivnostima jer se bez takve hrane ne ispunjava onaj prvi i najosnovniji cilj njegovog postojanja. Astralni entitet koji se povezuje s našim energetskim tijelom u trenutku traumatskog iskustva nije nikakvo zlo biće kojeg bismo se trebali bojati ili užasavati. Njegova je priroda prilično jednostavna - on traži hranu i funkcionira na jedan mehanički način, jednako kao i životinja koja je nemirna ili čak agresivna kad je gladna, a pitoma i umiljata kad je sita. Ovaj je tip entiteta jednostavno u potrazi za energetskom hranom jer je to u skladu s njegovim porijeklom. Naime, prema australskom liječniku Samuelu Saganu1, ovakvi entiteti nastaju raspadom astralnog tijela umrlih ljudi. Naše se energetsko tijelo u trenutku smrti počinje raspadati, jednako kao što se raspada i fizičko tijelo. Duša, kao besmrtan dio našeg bića odlazi u određene sfere, ovisno o karmi i stupnju svijesti, a fizičko tijelo i energetsko tijelo se raspadaju. Tako su entiteti u stvari raspadnuti fragmenti našeg astralnog tijela. Oni su energetske forme s vlastitom sviješću koje predstavljaju pojedine ljudske osobine, pasivne (potisnute) ili aktivne za vrijeme života. Ljudska se duša može istovremeno služiti čitavim nizom identiteta kako bi ostvarila svoje ciljeve. Iako našu izvornu spiritualnu prirodu karakterizira jednost, odnosno nepostojanje dualnosti, na svim ostalim razinama mi nismo jednostrana bića nego kompleksne osobe sastavljene od čitavog niza osobina, pa čak i od nekoliko različitih osobnosti. Te osobnosti mogu biti međusobno povezane i usmjerene zajedničkom cilju, ali isto tako mogu biti međusobno suprotstavljene i to do takve mjere da među njima ne postoji nikakva komunikacija. Tada svaki takav fragment naše osobnosti (otcijepljeni identitet) živi vlastiti život i u stalnom je sukobu s drugim fragmentima koji ga naizgled ugrožavaju. Na primjer, jedan dio nas volio bi se baviti duhovnošću, ali ga direktno ugrožava fragment koji voli novac i smatra da će duhovne aktivnosti voditi siromaštvu; u nekoj osobi može živjeti identitet strastvenog pušača koji je u sukobu s identitetom sportaša, i tako dalje. No, neće svaki takav fragment nastaviti živjeti kao astralni entitet nakon smrti fizičkog tijela. To će direktno ovisiti o tipu i količini energije koja je u njega ulagana tijekom života. Ukoliko smo svjesni da su identiteti samo uloge koje povremeno igramo kako bismo njima ostvarili neki cilj te nismo neprirodno zalijepljeni za njih, takvi će se identiteti nakon naše smrti jednostavno raspasti i njihova će se energetska masa pretvoriti u astralnu prašinu. Pozitivni identiteti koje smo koristili čitav život i u njih ulagali veliku količinu energije kako bi smo preko njih naučili određenu duhovnu lekciju ili kreativno ostvarili svoju izvornu prirodu bit će nakon smrti transformirani u čistu duhovnu svijest i energiju. Međutim, ukoliko je neki identitet bio dugo i uporno hranjen negativnim energijama naše niže svijesti, odnosno nefunkcionalnog ega, i nije bio povezan s našom višom sviješću, on će najvjerojatnije imati tendenciju da nakon naše smrti nastavi živjeti kao energetsko biće. Naše će se astralno tijelo nakon smrti raspasti na sastavne dijelove od kojih će neki nastaviti postojati na energetskoj razini kao bića koja više nemaju izvor energetske hrane. Takvo će astralno biće nastojati pronaći novo fizičko tijelo kako bi se moglo nastaviti hraniti njegovom energijom. Na primjer, ukoliko smo za života puno energije uložili stvarajući identitet osvetoljubive osobe, taj će identitet u vidu astralnog fragmenta nastaviti postojati nakon naše smrti, tražeći pogodnu osobu za koju će se prikvačiti. Ovakav identitet tijekom našeg života nije bio povezan s našom spiritualnom sviješću, već se hranio energijom našeg nižeg bića. Iz tog razloga on nakon naše smrti nastavlja živjeti kao astralna pijavica koja traži nov izvor energetske hrane. Pogodan tjelesni nosač bit će osoba s istim ili sličnim sklonostima kao što je bio i prethodni "vlasnik". Entitet će kružiti oko takvih osoba, čekajući povoljnu priliku da uđe u njihov energetski sustav. Takva prilika dolazi u trenutku traumatskog iskustva jer je tada obrambeni sustav osobe razbijen i stvara se mogućnost ulaska neke strane energetske tvorevine u njezino energetsko tijelo. S druge strane, očigledno je da astralni enetitet može biti kreiran i od strane nas samih još za života. Mi smo ti koji negativnim emocijama, zaključcima i odlukama te otcijepljenim fragmentom naše osobnosti (duše) dajemo život astralnom entitetu. Mi smo ti koji ga stvaramo pa astralni enetitet može zaživjeti već nekoliko mjeseci nakon traume. Zato je bitno znati da svako traumatsko iskustvo prati stvaranje ili ulazak astralnog entiteta u osobu koja doživljava traumu. Astralni fragment veže se za već postojeći otcijepljeni identitet koji je formiran tijekom traume, dajući mu pri tom još veću snagu. Prilikom čišćenja uzroka određenog problema morat ćemo znati odstraniti takav entitet jer bez toga intervencija neće biti potpuna. Tako se svaka trauma sastoji od energetskog bloka koji tvori zamrznuti psihološki konglomerat negativnih emocija, zaključaka i odluka te otcijepljenog identiteta. Na ovaj se energetski blok redovito zalijepi i astralni entitet pa čitava masa postaje obrambeni mehanizam stvoren da nas ubuduće štiti od iskustava sličnog tipa, naravno ne suočavanjem s njima, već najrazličitijim oblicima njihovog izbjegavanja. No, kako nije moguće biti stalno suočen s negativno intoniranim sadržajima svijesti, čitava se traumatska konstrukcija smješta u našu podsvijest. U njoj ona nastavlja živjeti vlastiti život, odvojen od svjesne dimenzije našeg bića i samim time daleko veće snage od bilo kojeg svjesnog sadržaja. Negativni svjetonazor koji smo stvorili ubuduće će nam privlačiti negativna iskustva na koja ćemo negativno reagirati i mi tada definitivno imamo problem. Zato je traumatsko iskustvo složena tvorevina i treba je znati precizno rastvoriti, uz maksimalno sudjelovanje klijenta koji će imati svjestan uvid u sve procese čišćenja kako bi bio u stanju naučiti lekciju koja leži iza traumatskog iskustva.